недеља, 6. новембар 2011.

Zašto (još) nisam otišla iz ove zemlje?


Često čujem pitanje: „Imaš sestru u Americi, pa šta ti radiš ovde?“  
Kad mi je dosadno i kad me ne smara odgovorim: „Ništa, a to tamo ne može!“ 
A kad me ne smara da govorim onda kažem: „Zato što volim ovu zemlju i zato što verujem da može da bude bolje!“

Daleko od toga da moja sestra nije volela Srbiju, kada je preletela „baru“. I naravno da je verovala da ovde može da bude bolje, samo nije mogla da čeka. Konkurisala je i dobila stipendiju...otišla je tamo da igra basket i studira. Još se sećam tog avgusta i aerodroma u Budimpešti (tad se nije letelo iz Srbije). Bio je vruć letnji dan. Plakale smo kao lude, to je bilo prvi put da se rastajemo tako, na dugo i daleko.  

понедељак, 24. октобар 2011.

Moje dojke su sad ok, a tvoje?


Pre dva dana uključila sam se u akciju #MojedojkesuOK koju su pokrenule Mahlat i OrganVlasti. Na nagovor Mahlat, odlučila sam da svoje iskustvo podelim sa vama.

U mojoj bližoj porodici već nekoliko godina bilo je različitih slučajeva oboljevanja od tumora. Kako postoji genetska predispozicija za dobijanje pojedinih bolesti, rešila sam da proverim svoj organizam.

Nekako tih dana, zavrteo se i na TV-u spot o samopregledu dojke. Tog trenutka odlučila sam da ne budem lenja, i da odvojim pet minuta za to. Tokom samopregleda pod mojim prstima je pobegla kuglica. Vratila sam se ponovo na isto mesto, kuglica je i dalje bila tu. Onda sam dodirnula sinhronizovano isto mesto na obe dojke, misleći (pogrešno) ako ima i na drugoj, onda je to OK.  Međutim, kuglica se nalazila samo na levoj dojci.

субота, 8. октобар 2011.

Zgrada je lepa onoliko koliko o njoj brinete

Dva sata iza ponoći. Toza, moj mačak i ja konačno spavamo snom pravednika. Iznenada, kroz mrkli mrak probi se zaglušujući zvuk interfona. Skačemo kao ludi i Toza i ja. Dobauljam do vrata, prestravljena. 
-  Ko je? - pitam bunovno-uspaničenim glasom.
- Ivana, Jelena je. Nemam ključ. Možeš li da mi otvoriš vrata? - odzvanja mi u glavi glas komšinice sa trećeg sprata.
Sledećeg jutra, u pristojno vreme, valjda se naspavala,  zvonim ja na Jelenina vrata.
- Komšinice, sve u redu? Šta ono bi sinoć? - moja  radoznalost nadjačava brigu.
-Izvini, nisam znala da je promenjena brava na ulaznim vratima. Dugo sam bila van grada i baš u sred noći da stignem…

уторак, 4. октобар 2011.

Prvi tviter mačak


Pre neki dan usvojila sam mačka starog tek 6 nedelja. Poznata sam mačkarka i već godinama mi je kuća puna ovih pufnastih loptica. Nikada previše nisam razmišljala o imenima  i svaki put bi se mačka zvala slčno…Cica, Cicko, Cile, Ciki, Cicka…i još nekoliko varijacija na ovu temu.

субота, 17. септембар 2011.

VRAĆANJE DUGA

Baba Ivana iz sela Zabrdica, kod Valjeva umrla je 1967. godine. Noć pre nego što će poći na svoj poslednji put pozvala je protu Vladana Kovačevića iz Brankovine, da se ispovedi i olakša dušu.

“Bilo je to 20. novembra 1944. godine. Neki naoružani ljudi pokucali su mi na vrata u gluvo doba noći i odveli me u šumu kod sela Grabovica, u klanac. Naredili su da sa još dve žene zatrpam jamu, punu mrtvih ljudi. Jedan od njih je još bio živ dok sam bacala zemlju. Rekao mi je: samo ti nastavi ali javi nekako mojim sinovima da ovde počivam.” 

Prota Vladan nije ni slutio da će sledeće 24 godine morati da, među drugim tajnama,  čuva i tajnu o tome gde je ubijen i sahranjen Milovan Grbić.