Kad mi je dosadno i kad me ne
smara odgovorim: „Ništa, a to tamo ne može!“
A kad me ne smara da govorim onda
kažem: „Zato što volim ovu zemlju i zato što verujem da može da bude bolje!“
Daleko od toga da moja sestra
nije volela Srbiju, kada je preletela „baru“. I naravno da je verovala da ovde
može da bude bolje, samo nije mogla da čeka. Konkurisala je i dobila
stipendiju...otišla je tamo da igra basket i studira. Još se sećam tog avgusta
i aerodroma u Budimpešti (tad se nije letelo iz Srbije). Bio je vruć letnji
dan. Plakale smo kao lude, to je bilo prvi put da se rastajemo tako, na dugo i
daleko.